Death or glory becomes just another story!!!

srijeda, 09.09.2009.

Frustration is the fuse, the flame is hate; tick, tick,tick - detonate. And she's the bomb!!!

Jako sam zanemarila ovaj blog. I tko zna kad bi ga opet oživila, da me Robi nije podsjetila na njega.

Al dobro, s obzirom da me u vrijeme kad sam objavila zadnji post mučio stres i nedostatak inspiracije. dobro da sam se odmorila od njega malo. Pa nastavljam dalje.

I sada? Napokon sam se izvukla iz košmara birokracije i prijavila stručni ispit, našla stan sa najdražom Teichi i brojim sitno do početka fakulteta. Jao, ja brucošica.

Dosta za sada. Sljedeći post slijedi uskoro.

APDEJT (9. listopad 2009)
Novi "pravi" post još uvijek nije objavljen, zbog zauzetosti stambenim / fakultetskim obavezama, + šećer na ranu - stigao poziv za stručni ispit. Sad štrebam struku i ustav bajne nam naše republike, te u četvrtak ću odjahati pravac Zagreba na jedan EPIC FAIL. Vidimo se uskoro.

| Say it LOUD! (6) | DON'T do it! | What the FUCK? |

subota, 11.07.2009.

I'm so fucking happy I could cry...

U zadnje vrijeme zanemarujem blog (I don't like it, I don't like it!)

Trenutno pišem jedan post koji ću objaviti sljedeći tjedan. Ovo će samo biti kratki apdejt tipa : "A š'a ima novog' ?"

Još tjedan dana i prestajem stažirati... godinu dana je prošlo tako brzo. Strahovito brzo. Imam osjećaj da što sam starija, to mi vrijeme brže curi. Aj dont lajk it.

Uglavnom, vješam bijelu uniformu i klompe o klin, slijedi mi trčanje na mali milijun različitih mjesta, prijavljivanje stručnog ispita i čekanje istog. Ali i odmor s druge strane, koji mi je toliko potreban.

I da. Bitna novost je da sam upala na fakultet, i to bez plaćanja (što je bilo ugodno iznenađenje). Moji su jako ponosni na mene... ne sjećam se kad su zadnji put bili tako. Zapravo, bili su kad je njihovo dijete na opće iznenađenje maturiralo sa 5.

Tako da je vlasnica ovog bloga od jeseni brucošica učiteljskog fakulteta.

Iako, i sad gledam listu sa rezultatima i čudim se - kako sam upala tako visoko. Ocjene su mi bile solidne, onak, iz matematike sam imala jednu godinu 2 a drugu 3 (a matematika mi se bodovala, i zbog toga mi je bio bed), jedino taj završni ispit...rezultati prijemnog su me spasili.

Zapravo, ne čudim se kako sam upala nego - kako sam dobila puno bodova na prijemnom?

Prijemni - glazbeni, tjelesni i likovni. Čudim se kako sam prošla glazbeni (ritam i ono što meni ne ide - pjevanje), tjelesni (fizički neaktivna osoba kojoj je dok je bila u srednjoj glavna aktivnost bila tjelesni 2X dnevno, a u zadnjih godinu dana ni to)...jedino - LIKOVNI. Možebit da me to spasilo. Mislim, crtanje rada na temu "Mala bića na granici vidljivog i nevidljivog". Pa ti smisli nešto na tu temu.

Iako mi je žao zbog nekih meni dragih ljudi koji nisu upali na one fakultete na koje su htjeli. Nadam se da će im se na drugom roku posrećiti.

....

Sada chillam. Radim sve one stvari što nisam stigla prije izrađujem nakit, privjeske, sapune, crtam, slušam Social Distortion i gledam epizode Shauna the Sheepa po tko zna koji put.

Život je lijep.

| Say it LOUD! (6) | DON'T do it! | What the FUCK? |

ponedjeljak, 22.06.2009.

Iz ruševina

"Mi se ne bojimo.."

18. rujna 1985. godine snažan potres spriječio je 18 milijuna stanovnika Ciudad de Mexica da započnu još jedan radni dan. Kad se zemlja prestala tresti, a prašina se raščistila, otkrili su se prizori potpunog uništenja. Gusto naseljene četvrti u centru grada, oko 10% grada, ležale su u ruševinama. Tepito, natrpani dio grada koji se našao u samom središtu potresa razoren je. Visoki blokovi nebodera, koji su okruživali tu četvrt, srušili su se i oborili tisuće tona betona i čelika na kuće u podnožju. Ispod kaosa nosača i krša mnogi su ostali bespomoćno ležati.

Spas je stigao ubrzo. Čim su se smirili naknadni potresi, preživjeli su započeli sa spašavanjem. Uskoro su im se pridružili ljudi iz okolnih, relativno neoštećenih četvrti. Samo malim lopatama i golim rukama borili su se da oslobode svoje susjede iz ruševina. Radili su bez prekida, kopajući po ostacima i uklanjajući velike blokove građevinskog otpada kako bi dospjeli do preživjelih; mnogi su se spasioci izlagali velikom riziku da izvuku ljude na sigurno.

Kako se rad nastavljao, sve je više ljudi pristizalo u pomoć. Oko središta razaranja izrasla je mreža pomoći i potpore. Preživjele ljude koji su ostali bez domova su njihovi susjedi, rođaci i stranci primili k sebi. Hrana i odjeća se besplatno dijelila među žrtvama i to putem potpuno spontanog i samoorganiziranog pokreta uzajamne pomoći i suradnje.

Razinu ljudske solidarnosti postignute među običnim ljudima Ciudad de Mexica prikazuje jedan primjer među mnogima: žena, sva vesela jer je pronašla svog muža živog, dala je sav svoj novac da podmiti policajca koji je odbijao dopustiti majci da zakopa svoje mrtvo dijete.

Gdje je u svemu ovome bila vlast? Dok su službeni spasilački odredi stigli na mjesto događaja, većina je žrtava spašena nastojanjima običnih ljudi. Samo su oni do kojih se moglo doći isključivo teškom građevinskom opremom, koju ljudi nisu imali, ostali zarobljeni. U danima koji su uslijedili, vladini pokušaji nošenja s krizom bili su žalosno nedovoljni i ljudi su jasno uvidjeli da bi u slučaju da su sve prepustili vlastima, patnje bile daleko veće. U suprotnosti s nedjelotvornošću vatrogasaca i nesposobnošću službenika i policije, jedino su spontani napori običnih ljudi rezultirali pomoći i podrškom preživjelima u nesreći.

Svjetski su mediji ispričali drugačiju priču. Televizija i novine oslikavale su bespomoćno osakaćeni grad nastanjen samo pasivnim, zaprepaštenim, napaćenim žrtvama; vlasti su novinama rekle da "imaju potpunu kontrolu". I vlasti i mediji namjerno su prešutjeli realnost na uništenim ulicama.

Narodni pokret uzajamne pomoći i solidarnosti koji je uslijedio nakon potresa nije izrastao ni iz čega. Za obične ljude iz prenaseljenih blokova, kvartova i siromašnih četvrti Ciudad de Mexica, život je na više načina bio jedan dugi niz nesreća i patnje, siromaštva, teškog življenja i kaosa. Bez jake i kontinuirano inventivne mreže podrške, oni se nikada ne bi uzdigli ni do nivoa pukoga opstanka. Vlasti, kojima je jedini cilj bio zadržati iluziju "reda", nisu im nikada puno pomogle; ako za išta, odgovorne su za rastuću bijedu.
Nedugo prije svoje pogiblje 1936. godine na Aragonskoj fronti, španjolski anarhist Buenaventura Durruti o razaranju je izjavio sljedeće:

"Mi se ni najmanje ne bojimo ruševina. Mi ćemo naslijediti zemlju; u to nema ni najmanje sumnje. Buržoazija može slobodno razoriti i uništiti svoj svijet prije nego što napusti povijesnu pozornicu. Mi nosimo novi svijet u svojim srcima. Taj svijet raste upravo ovog trenutka."

| Say it LOUD! (2) | DON'T do it! | What the FUCK? |

subota, 13.06.2009.

"A koliko imaš godina?"

Oke, nisam odrasla osoba. Iako sa svojih još malo pa 20 godina nisam baš ni mulica koja je popila svoje prvo pivo i misli da je najveća tragedija na svijetu ako te starci ne puste van sat vremena dulje. Ja sam djevojka. Adolescentica. Mlađi punoljetnik.

Iako ljudi ne misle tako.

Nedavno me sister zamolila (čitaj: cvilila dok ja nisam pristala) da skoknem do kladionice i uplatim joj dva listića (ja, koja mrzi takvu vrstu zabave iz dna duše).
Ništa, uđem ja u kladionicu, stanem u red. Kad sam (napokon) došla na red, tipica za pultom me odmjeri i pita:

-"A jel imaš ti 18?"

Ofkors, izvadim ja osobnu, pokažem, ona mi se krene ispričavati, kao:

-"Oprosti, ali zbilja mi izgledaš kao da imaš 15."

Ono što je najinteresantnije, nije prva koja mi je to rekla.

I prije su me ljudi "pomlađivali". Kad sam imala 15/16, mislili su da imam oko 13 godina. Kako sam "starila", "starila" je i ta moja "nagađana" dob. Ali uvijek je bilo minimalno 2 godine razlike od moje stvarne dobi.

I naslušala sam se onoga "Neka, jednog dana će ti to biti kompliment". Ali sad baš i nije.

Kad ideš van, redovito vadiš osobnu prije nego li te negdje puste.
Ista stvar i sa kupovinom alkohola.
Kad si negdje vani, nabacuju ti se samo likovi od 16ak godina (bila bi pedofilka da petljam sa njima)
Na poslu te ljudi ne smatraju zaposlenicom nego balavicom koja je došla na praksu.

Ako se pokušaš "postarati" sa šminkom i drukčijom odjećom (ne, ipak takva ne bi izašla van, makar me do 30e pitali za osobnu), ne izgledaš starije, nego kao balavica koja se našminkala i "skockala".

Ali ne sekiram se zapravo. Jer...

Kažu mi da ličim na staru. Moja stara ima 50 godina. A ljudi koji ne znaju njene godine misle da nema više od 45. Dakle...vidjet ću kad ja budem imala 50 (ako doživim).

Dok se moja teta uvijek živcirala jer su za nju (od moje je stare mlađa 6 godina) mislili da je starija od dviju sestara.

| Say it LOUD! (8) | DON'T do it! | What the FUCK? |

subota, 06.06.2009.

Another state of mind

Čitam po raznim tjednicima, časopisima, novinama. Savjete, odgovore, pomoći. Na trivijalna pitanja - trivijalni odgovori. Ili još bolje - na pametna pitanja - trivijalni odgovori.

Problem:
-"Imam 20 godina, i trenutno sam zaposlena u jednoj ustanovi na određeno radno vrijeme, budući da je moj lanjski pokušaj upada na fakultet rezultirao neuspjehom. Stoga me interesira - hoću li ove godine uspjeti upisati fakultet i kakva mi je budućnost?"

Vidoviti Milan bi odgovorio ovako:
-"Upisat ćete fakultet i završiti ga za točno 6 godina i 3 mjeseca, i pokušat ćete da se zaposlite na vrlo visokoj poziciji u Ministarstvu Kulture. Ali, Nives celzijus će napokon dobiti Kiklopa za svoj novi bestseler "Uvod u nogometne travnjake" , što će rezultirati propašću kulture i umjetnosti u Republici Hrvatskoj, tako da pravog posla za vas neće ni biti. Tako kažu karte!"

Gospođa Fatima bi odgovorila ovako:
-"Upisat ćete fakultet, ali zbog prokletstva sa ženske linije predaka nećete ga uspjeti završiti. Naime, nijedna od žena u vašoj liniji predaka nije bila visoko obrazovana, pa tako nećete biti ni vi. Sve žene u vašoj obitelji, pa tako i vaši potomci, su predodređene da ostanu doma uz lonac kupusa na štednjaku i odgajaju čopor djece, i čekaju da glava obitelji donese plaću doma (ukoliko je nije zapio na putu kući). To prokletstvo treba razbiti."

Moja majka bi odgovorila ovako:
-"Trgni se i počni učiti!"

Poanta #1 :
-Katkad je i mama u pravu.

Poanta #2:
-Ne trošite svoj novac i vrijeme na kojekakve vidovnjake i vračare.